«

»

May 29

Ombudsman u Švedskoj

Švedska je prva zemlja koja je uvela instituciju Parlamentarnog ombudsmana (Justitieombudsman) ješ davne 1809. godine, usled čega u ovom kratkom uporetnom pregledu Švedska zaslužuje posebnu pažnju. Nastanak institucije ombudsmana u Švedskoj, neraskidivo je povezan sa jednom drugom institucijom švedskog pravnog sistema – kancelarom pravde.[1]

Naime, još od 1713. godine, u Švedskoj je postojala služba tzv. Kraljevog najvišeg ombudsmana, kasnije poznata kao služba Kancelara pravde (Justitiekansler) čiji je zadatak bio da se za vreme izgnanstva tadašnjeg kralja Švedske Karla XII stara o sprovođenju zakona i statuta, kao kao i da nadgleda rad javnih službenika. Od tada, pa sve do danas, Kancelar pravde je tradicionalna institucija švedskog pravnog sistema. Sredinom XVIII veka, pod uticajem načela podel vlasti u Švedskoj je jačala borba protiv kraljevog apsolutizma, te je u periodu između 1766-1772. godine, švedski Parlament (Riksdag), preuzeo gotovo svu moć od švedskog kralja, između ostalog i pravo postavljanja Kancelara pravde. Kralj Gustav III je međutim, 1772. godine uspeo da povrati svoju apsolutnu moć, pa samim tim i pravo na postavljanje Kancelara pravde. U pobuni koja je u Švedskoj izbila 1809. godine, zbačen je sa vlasti jedan od najvećih švedskih kraljeva-apsolutista Gustav IV Adolf, nakon čega je, posle više godina, održana sednica Parlamenta (Riksdaga) na kojoj je odlučeno da se usvoji novi Ustav. Ustav Švedske iz 1809. godine zasnovan je na principima podele vlasti između Kralja i Parlamenta. Kao izraz principa podele vlasti, Ustav je sadržao odredbe po kojima je kralj postavljao Kancelara pravde a Riksdag parlamentarnog ombudsmana odnosno Justitieombudsmana, čiji je zadatak bio da kao predstavnik parlamenta nadzire sprovođenje zakonitosti u odnosu na sve službenike i sudije.[2]

Od 1915. godine, u Švedskoj su postojala dva parlamentarna ombudsmana, jer je Riksdag smatrao da je neophodno razdvojiti funkcije nadzora nad vojnim organima od nadzora koji je vršio Justitieombudsman, te je tako nastala posebna služba za kontrolu oružanih snaga – vojni ombudsman (Militieombudsman). Do integracije parlamentarnog i vojnog ombudsmana ponovo je došlo 1968. godine. Parlament je izabrao 3 ombudsmana, svaki sa nazivom Justitieombudsman koji su činili jednu jedinstvenu instituciju. Zbog sve većeg obima posla i primljenih pritužbi, Rikstag je 1975. godine usvojio novo Uputstvo parlamentarnim ombudsmanima, koje je sadržalo nova pravila organizacije njihove službe kao i njihove dužnosti i ovlašćenja.[3] Ova pravila su dalje menjana i dopunjena novim Upustvima za parlamentarne ombudsmane od 13. novembra 1986. godine koji su i danas na snazi.[4]

U Ustavu Švedske (The Instrument of Government) iz 1809. godine u poglavlju 12 koje nosi naziv Parlamentarna kontrola, utvrđuje se da će parlament (Riksdag) birati jednog ili više ombudsmana čija je osnovna funkcija da kao parlamentarno telo vrši nadzor nad sprovođenjem zakona i drugih akata.[5]

Zakonom o parlamentu (The Riksdag Act) predviđeno je da Kancelariju parlamentarnih ombudsmana čine četiri ombudsmana koje bira parlament. Jedan od njih je šef Kancelarije. Šef Kancelarije je administrativni direktor koji je odgovoran za internu administraciju, postavljanje osoblja i dr. Parlament bira ombudsmane na period od 4 godine. Na zahtev Komiteta za ustav, Riksdag može izglasati nepoverenje ombudsmanu, kome u tom slučaju mandat prestaje i pre isteka mandatnog perioda. U slučaju penzionisanja odnosno napuštanja funkcije ombudsmana u toku mandatnog perioda, parlament postavlja novog ombudsmana na pun mandatni period, što je pre moguće. U slučaju dužeg odsustva usled bolesti ili drugih razloga, umesto ombudsmana parlament može postaviti drugo lice, dok god takve smetnje postoje.[6]

Upustva za parlamentarne ombudsmane (1986) najpre utvrđuju nad kojim organima i telima parlamentarni ombudsmani vrše nadzor, kao i koji su organi i tela su izuzeti iz nadzora ombudsmana. Nadzor parlamentarnih ombudsmana obuhvata: sve državne i lokalne organe i tela kao i njihovo osoblje, sva lica koja vrše javna ovlašćenja i državne kompanije (javna preduzeća) koje se ne smatraju državnim organima i telima (kao na primer kompanije koje se bave kontrolom bezbednosti drumskih vozila i sl). Međutim, Ombudsman ne nadzire Vladu, niti poslanike i članove lokalnog veća. Takođe, ombudsman ne nadzire ni rad Kancelara pravde, Odbora guvernera švedske banke i njihovih zamenika osim u odnosu na primenu zakonodavstva iz oblasti deviznog poslovanja. Ombudsman ne sme ništa preduzeti ni prema podređenim službenicima koji nemaju samostalna ovlašćenja osim ako za to ne postoji poseban osnov.[7]

Ombudsmanima u vršenju ovlašćenja pomaže i Sekretarijat, koji ima zaposleno osoblje, na čelu sa direktorom. Šef Kancelarije ombudsmana može, ako to novčana sredstva dozvole, zaposliti i drugo osoblje, kao na primer stručnjake iz različitih oblasti.[8] U svom radu ombudsmani su nezavisni i njihov rad ne može biti predmet kontrole drugog ombudsmana.[9]

Sva četiri Ombudsmana imaju odvojene oblasti odgovornosti. Neka, najvažnija područja, u okviru ovih oblasti, koja ćemo ovde napomenuti su: ubiranje poreza i porezi i izvršenje sudskih odluka, redovni sudovi, javno tužilaštvo, policija i zatvori, oružane snage, lokalna uprava i upravni sudovi, društveno blagostanje i obrazovanje.[10]

 

Ombudsman može pokrenuti postupak po žalbi ili po sopstvenoj inicijativi. Svako, pa čak i stranac ima mogućnost da podnese žalbu ombudsmanu. Žalba mora biti u pisanoj formi i ako je potrebno, osoblje ombudsmana dužno je pomoći podnosiocu žalbe pri njenom sastavljanju, pri čemu se ne naplaćuje nikakva taksa. Žalba mora biti potpisana od strane podnosioca jer u suprotnom neće biti prihvaćena. Ipak, čak i ne potpisana žalba može poslužiti ombudsmanu kao podsticaj ombudsmanu da započne istragu po sopstvenoj inicijativi. Ne postoji nikakvo apsolutno vremensko ograničenje za podnošenje žalbe ali je ombudsmanima zabranjeno, osim po posebnom osnovu, da otpočnu istragu ako se slučaj dogodio dve godine pre podnošenja žalbe. Takođe, ne postoji ni pravilo po kome prethodno moraju biti iscrpljena sva pravna sredstva pred sudovima ili upravom, ali ombudman u praksi ne interveniše dok se ne okonča postupak pred sudom. Ombudsman može intervenisati i u ranijoj fazi u slučajevima kada se žalba odnosi na proceduru.[11]

Povodom završenog slučaja ombudsman donosi preporuku, koja izražava njegov stav u pojedinoj stvari. Takođe ombudsman je ovlašćen da preduzme i neposredno krivično gonjenje svakog službenika za povredu dužnosti, kao i da ga disciplinski goni pred organima nadležnim za primenu disciplinskih sankcija. Krivičnom gonjenju ombudsman pristupa u slučajevima izvršenja krivičnih dela u vršenju službene dužnosti organa vlasti i to uglavnom državnih i lokalnih službenika. S obzirom da je Švedska svog prvog ombudsmana imala još 1809. godine, karakter te institucije je imao karakter tužilaštva.[12]

Zakonom je utvrđena obaveza ombudsmana da podnosi godišnji izveštaj parlamentu o svojim aktivnostima, inicijativama, prikupljenim žalbama i dr. Izveštaj ombudsmana se objavljuje i dostupan je svima.[13]

Švedska je znači, bila zemlja, koja je „udarila temelje“ nastanku ove insitutcije, a Skandinavske zemlje su značajno doprinele njenom daljem širenju. Prva zemlja koja je nakon Švedske ustanovila instituciju ombudsmana bila je Finska 1919. godine. Zatim je obmudsmana ustanovila Danska 1952. godine, Nemačkoj (samo Vojni ombudsman) 1957. godine, Norveška 1962. godine, Novi Zeland 1962. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo 1967. godine, pojedine federalne države SAD od 1969. godine, Francuska 1973. godine, Španija i Australija 1978. godine i dr.[14]

Širenju ove institucije značajno su doprinele i pojedine međunarodne organizacije, pre svega Ujedinjene Nacije i Savet Evrope, donošenjem relevantnih dokumenata kojim su utvrđeni osnovni principi na kome se temelji ova institucija danas i celom svetu, jer preko 150 zemalja sveta danas, u svom pravnom sistemu „poznaje“ instituciju ombudsmana na centralnom, ili nižem nivou vlasti.

 

Analiza pravnog tima Yucom

Izvor: Javna uprava – odabrane teme, docent dr. Dejan Milenković, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu, februar 2012

 



[1] Uporedi: Stevan Lilić, Dejan Milenković, Biljana Kovačević-Vučo, Ombudsman – međunarodni dokumenti, uporedno pravo, zakonodavstvo i praksa, Dejan Milenković, Uporedni pregled institucije ombudsmana, Komitet pravnika za ljudska prava, Beograd 2002, str. 42-140.

[2] Uporedi: Bengt Wieslander, The Parliamentary Ombudsman in Sweeden, The Bank of Sweden Tercentenary Foundation, 1994, pp. 11-15; Miodrag Jovičić, Ombudsman – čuvar zakonitosti i prava građana, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1969, str. 10-11.

[3] Uporedi: Bengt Wieslander, The Parliamentary Ombudsman in Sweeden, The Bank of Sweden Tercentenary Foundation, 1994, pp. 16-17; Claes Eclund, Švedski parlamentarni ombudsmani, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, br. 3-4, 1990, str. 8.

[4] Act with Instructions for the Parliamentary Ombudsmen issued on 13. November 1986.

[5] Uporedi: The Instrument of Government, 1809, Ch. 12, Art. 6.

[6] Uporedi: The Riksdag Act, Ch. 8, Art. 10.

[7] Uporedi: Act with Instructions for the Parliamentary Ombudsmen issued on 13. November 1986, Arts. 1-2, 8.

[8] Uporedi: Act with Instructions for the Parliamentary Ombudsmen, 1986, Arts. 12-13.

[9] Uporedi: Act with Instructions for the Parliamentary Ombudsmen, 1986, Art. 2.

[10] Uporedi: Claes Eclund, Švedski parlamentarni ombudsmani, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, br. 3-4, 1990, str. 11.

[11] Uporedi: Act with Instructions for the Parliamentary Ombudsmen, 1986, Arts.17-20; Bengt Wieslander, The Parliamentary Ombudsman in Sweeden, The Bank ofSweden Tercentenary Foundation, 1994,  p. 50-51.

[12] Uporedi: Act with Instructions for the Parliamentary Ombudsmen, 1986, Art. 6; Claes Eclund, Švedski parlamentarni ombudsmani, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, br. 3-4, 1990., str. 10.

[13] Uporedi: Act with Instructions for the Parliamentary Ombudsmen, 1986, Art. 11.

[14] Uporedi: Stevan Lilić, Dejan Milenković, Biljana Kovačević-Vučo, Ombudsman – međunarodni dokumenti, uporedno pravo, zakonodavstvo i praksa, Dejan Milenković, Uporedini pregled institucije ombudsmana, Komitet pravnika za ljudska prava, Beograd 2002, str. 42-143.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>