Za sedam godina primene odredaba Zakona o zaštitniku građana potreba za izmenama ovog Zakona postala je očigledna. One treba da obuhvate promene već postojećih rešenja, ali i da urede određena pitanja po prvi put. Ovo se naročito tiče slučajeva u kojima Zaštitnik građana obustavlja postupak kontrole, uspostavljanja posebnih mera zaštite za podnosioca pritužbe, razmatranja pritužbi u organu uprave vlasti i izveštavanja o njima, kao i propisivanja kaznenih odredbi za neizvršavanje obaveza propisanih ovim zakonom. Ovaj Zakon je menjan 2007. godine, ali te izmene nisu bile zasnovane na iskustvima koja su stečena primenom Zakona s obzirom na to da su usvojene pre izbora Zaštitnika građana.
O Zaštitniku građana
May 28
Ombudsman i ljudska prava
Institucija ombudsmana (ombudspersone) kao posebnog oblika kontrole uprave neposredno je povezana sa idejom ostvarivanja i zaštite ljudskih prava. Zbog toga se ombudsman kod nas najčešće i definiše kao zaštitnik prava građana.[1]
May 28
Zaštitnik građana – pravni okvir
Donošenjem Ustava 2006. godine institucija zaštitnika građana – ombudsmana postala je ustavna kategorija. Ustavom je predviđeno: ”Zaštitnik građana je nezavisan državni organ koji štiti prava građana i kontroliše rad organa državne uprave, organa nadležnog za pravnu zaštitu imovinskih prava i interesa Republike Srbije, kao i drugih organa i organizacija, preduzeća i ustanova kojima su poverena javna ovlašćenja. Zaštitnik građana nije ovlašćen da kontroliše rad Narodne skupštine, predsednika Republike, Vlade, Ustavnog suda, sudova i javnih tužilaštava. Zaštitnik građana bira i razrešava Narodna skupština u skladu sa Ustavom i zakonom. Zaštitnik građana za svoj rad odgovara Narodnoj skupštini. Zaštitnik građana uživa imunitet kao narodni poslanik. O imunitetu zaštitnika građana odlučuje Narodna skupština. O zaštitniku građana se donosi zakon” .
May 28
O instituciji ombudsmana
U mnogim zemljama, poseban vid kontrole uprave ostvaruje se uvođenjem institucije ombudsmana (ombudspersone).[1] Izvorno, ombudsman je institucija švedskog porekla koja je uvedena početkom prošlog veka (Ustavom iz 1809). U postfeudalnim političkim borbama između tadašnjeg švedskog kralja-apsolutiste i parlamenta kao predstavnika naroda, ombudsman je bio specijalni poverenik parlamenta zadužen da prati kako kralj i uprava sprovode zakone koje je izglasao švedski parlament.[2] Suština ovlašćenja tadašnjeg švedskog ombudsmana sastojala se u tome što je od upravnih vlasti mogao da traži podatke i objašnjenja zašto se pojedini zakoni uopšte ne primenjuju ili se ne primenjuju kako treba, kao i da pokreće odgovarajuće postupke radi utvrđivanja odgovornosti upravnih službenika u vezi sa tim. O svojim nalazima, ombudsman je podnosio izveštaj parlamentu koji je na osnovu toga mogao da postavi pitanje poverenja pojedinim kraljevim ministrima.
Poslednje komentarisano